Umjetnička produkcija u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća svjedoči pojavi novih umjetničkih pravaca i tehnika, među njima aproprijacijskih i readymade strategija. Na temelju usporedbe djelatnosti hrvatskih umjetnika s onima u europskom i svjetskom kontekstu (primarno s eksperimentima što ih je započeo Marcel Duchamp) i precizno određenih karakteristika istaknutih strategija te uspostavom okolnosti koje povezuju umjetnike, moguće je odrediti kako i u kolikoj mjeri usvojene i evoluirane umjetničke strategije utječu na razvoj i recepciju umjetnosti na području Hrvatske te, kao fokus ovog teksta, proširuju polje skulpture u područje svakodnevice. Prihvaćanje likovne forme ready-madea i korištenje aproprijacijskih strategija u širem smislu govori o postupnom otvaranju hrvatskog društva te umjetničkih i kulturalnih institucija prema izvanjskim utjecajima, a time i o njihovoj progresivnosti i suvremenosti u odnosu na ideološki određen, izolirajući stav koji je prevladavao do 50-ih godina prošlog stoljeća. Stvarajući djela u skladu sa suvremenim europskim i svjetskim tokovima umjetnosti i promišljanjima u teoriji umjetnosti, skupina neoavangardnih i postavangardnih umjetnika (među kojima su neki pripadnici grupe Gorgona, Grupe šestorice autora, kolaboracija ViGo i određeni konceptualni umjetnici) omogućila je sagledavanje umjetnosti u Hrvatskoj u znatno širem kontekstu, uzevši u obzir njezinu specifičnu socio-političku situaciju i umjetničku tradiciju. Razvojem readymade i aproprijacijskih strategija, umjetnici ruše brojne umjetničke konvencije. Naglasak u tekstu stavljen je na jednu od osporenijih, odnosno promjenu udjela doslovne i metaforičke „umjetnikove ruke“ u proizvodnji umjetničkog djela. Određenjem ključnih karakteristika ready-madea i usporedbom s odabranim primjerima hrvatske likovne produkcije, ustanovit će se sličnosti i razlike u procesima proizvodnje umjetnina. Na temeljima takvih usporedbi, bit će pojašnjen logički slijed afirmacije ovih umjetničkih formi tijekom druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj.